Informacijska pismenost od svoje je najutjecajnije definicije iz 1989.¹ prolazila kroz dugotrajni proces rasta teorijskih i primijenjenih spoznaja, te se danas može smatrati konsolidiranim konceptom koji je na praktičnoj razini ugrađen u poslanje i programe mnogih informacijskih ustanova, posebno knjižnica.

Ipak, unatoč snažnoj opredijeljenost bibliotečne zajednice za informacijsku pismenost, ovaj pojam još uvijek obilježavaju dvojbe na teorijsko-konceptualnoj razini i neravnomjerna rasprostranjenost u praksi. Konceptualna disperzija vidljiva je ponajprije u terminološkom aparatu, kojeg karakterizira poplava termina koji se tumače bilo kao nadogradnja informacijske pismenosti (npr. data literacy, workplace literacy, health literacy, academic literacy), ili se predlažu potpuno novi termini (npr. transliteracy, multiliteracy). Ovakvo uvođenje novih termina predstavlja reakciju na transformacije informacijskih prostora koji zahtijevaju nove vještine i znanja kako bi se pojedinac znao nositi s njihovom rastućom kompleksnošću i brojnim problemima koje donose, poput privatnosti, dvojbene vjerodostojnosti i autentičnosti, pristranosti, slobode govora, participacije i dr. Pritom valja naglasiti da detaljnija analiza novih pojmova pokazuje da se u njihovoj srži nalazi upravo informacija, tj. da se njihov smisao svodi na informaciju i sadržaje koje je potrebno pronaći, evaluirati, koristiti, komunicirati, dijeliti s drugim korisnicima i sl., pa se opravdano postavlja pitanje jesu li nam alternativni termini uopće potrebni. Druga spomenuta tendencija se odnosi na uvođenje pojmova koji predstavljaju podskup informacijske pismenosti, ali se ujedno specifično vezuju uz određeni kontekst i djelatnost (npr. radno mjesto, financijske informacije, medicinske informacije, veliki skupovi podataka itd). Ova tendencija u svojoj suštini odražava potrebu prodora informacijske pismenosti u različite aspekte ljudskog života, čime se ponaviše ne percipira kao koncept koji dominira obrazovnim diskursom, već je relevantan na radnom mjestu i u svakodnevnom životu (rješavanje problema i donošenje odluka, politička i društvena participacija, potrošačka prava i sl).

Novi broj Čitališta, posvećen informacijskoj pismenosti, donosi i prikazuje djelić bogatstva i širokog raspona tema u području informacijske pismenosti, ali također ukazuje na širinu pristupa u informacijskom opismenjivanju koji se primjenjuje u različitim domenama i u različitim zemljama.

Rad Tibora Koltaya bavi se pronalaženjem, vrednovanjem i korištenjem podataka kao specifičnim podskupom informacijske pismenosti. Ovi se postupci razmatraju u svjetlu koncepta velikih podataka (engl. Big data), koji dominira diskursom mnogih znanstvenih istraživanja. Rad upozorava knjižnice da obrazovne aktivnosti moraju usmjeriti na sve sofisticiranije potrebe pojedinaca koji se moraju nositi sa sve kompleksnijim svijetom znanstvenih informacija i podataka. Drugi prilog posvećen je integraciji informacijske pismenosti u nastavni plan i program Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kao jednom od najuspješnijih primjera u regiji. Autorice su ukazale na potrebu praćenja tendencija u obrazovanju i prepoznavanja ključnih elemenata promjena koji su pogodni za integraciju informacijske pismenosti. Treći je članak rad dviju autorica koje su koncipirale i objavile jedan od trenutno najzapaženijih modela tj. kurikuluma informacijske pismenosti (ANCIL: A New Curriculum for Information Literacy). U ovome radu auto- rice dodatno produbljuju problematiku na primjeru vlastite institucije, upozoravajući da čak uz kvalitetan okvir i inovativan kurikulum integracija informacijske pismenosti ne može uspjeti bez stvaranja strateških partnerstava. Uvid u aktualno stanje i razvojni put informacijske pismenosti na Univerzitetu u Sarajevu donosi sljedeći rad koji svjedoči o problemima implementacije informacijske pismenosti, u čemu će se zacijelo prepoznati mnoge knjižnice iz regije, ali govori i o pravodobnim reakcijama znanstvene i stručne zajednice koje su znale prepoznati prilike koje donose obrazovne reforme poput Bolonjskog procesa. Konačno, zadnji rad donosi osvrt na objavljene izvore o informacijskoj pismenosti u Srbiji. Riječ je o iznimno važnom pregledu koji ocrtava razvoj informacijske pismenosti u nacionalnom kontekstu, omogućujući argumentiranu raspravu o trenutnom stanju, ali i komparaciju stanja u međunarodnom kontekstu, te promišljanje budućih koraka.

Na kraju je potrebno naglasiti da ovaj broj Čitališta možemo smatrati i prigodnim i slavljeničkim – objavljen je u godini u kojoj obilježavamo 40-godišnjicu nastanka termina informacijska pismenost². Mjereno logikom ljudskog vijeka, četrdeset godina možemo smatrati izvrsnom životnom fazom: prevladane su sve nesigurnosti koje karakterizira mladost, prikupljena su mnoga iskustva, a životni zamor još nije nastupio. No, takva zrelost donosi kritički stav i preispitivanje vlastitog identiteta, što nesumnjivo karakterizira i informacijsku pismenost. Radovi u Čitalištu zorno ilustriraju zrelu životnu fazu informacijske pismenosti, a prilozi uz brojna pitanja naznačuju odgovore i nude smjernice, što ovaj broj neprijeporno čini aktualnim, pravodobnim i relevantnim štivom za kojim će posegnuti širok krug potencijalnih čitatelja.


¹ American Library Association, Presidential Committee on Information Literacy, Final Report (1989).
² P. G. Zurkowski uveo je pojam 1974. godine.

Преузми пун текст